Tehnička Škola u Šibeniku

Svečanost poezije i glazbe
"... na dnu moje duše ti si zlatno sidro..."

Priliku za uživanje u kniževnoj večeri sa Dinkom Škevinom iskoristili su 27. veljače brojni šibenski ljubitelji poezije. Pjesnik, čiji rad započinje još u školskoj klupi, predstavio se po prvi put svojom zbirkom pjesama nazvanom ''SIDRO O' ZLATA'' u Kinoklubu.
Program su znalački i nadahnuto vodili Nikola Urukalo i Borka Juras.
U pjesmi, po kojoj je zbirka i dobila ime, govori nam da je pjesnikovo sidro o' zlata žena. No, međutim druge pjesme govore da je to sidro i zavičaj. Dvije njegove pjesme otpjevali su nam klapa ''Maslina'' i Filomena Skračić. Uz to, članovi grupe ''Do posljednjeg daha'' izveli su pjesmu ''Dim vapora'', za koju je Darko Kalogjera napisao glazbu i aranžman.
Pisanjem pjesama Dinko se bavi više od trideset godina. Svoju prvu pjesmu koju je nazvao ''Zima u mojoj ulici'' objavio je 1965. godine u ''Đačkoj iskri'', listu tadašnje 5. osnovne škole.
1971. godine osvojio je prvu nagradu za najbolji prozni sastav u Areninom nagradnom natječaju sa ''Blizankama''.
Razlog zbog kojeg pjesme nisu prije bile prezentirane je nemar, a i sam rat, ali nikad nije kasno, a za godinu do godine i pol dana najavljuje svoju drugu zbirku pjesama. Ugodna prezentacija došla je od strane velikog broja Dinkovih prijatelja koji su tu prezentaciju dugo spremali, ali i odlično napravili.
Zbirka sadrži pedeset pjesama različitih po motivima i po estetskom dojmu. Najviše je ljubavnih pjesama, ali i pjesama o zavičaju, te o mučnom životu ljudi u njemu.
Pjesme su uglavnom optimistične, pune ponosa i prkosa. Betina, mjesto njegovog rođenja, za mnoge pjesme je bila izvor inspiracije.
Inače, Dinko Škevin pohađao je našu školu, maturiravši školske godine 1972/73.

IVAN CVETIĆ 2.C

Na dnu moje duše, ti si zlatno sidro
Na dnu moje duše ti si zlatno sidro koje je usidrilo nemirni ljubavni brod.
Ti si zlatno sidro koje se zarilo u srce moje i sraslo je s njim, vezalo se za njega.
Onoga dana kada sam te vidio, znao sam da si ti ona prava, ona koja će baciti sidro u moje uzburkano more, koje će čvrsto vezati uže ljubavi između naša dva srca iako smo daleko jedno od drugog.
Za mene, ti si jedina i ti si ona koja će, ako se ikad rastavimo, ostaviti veliki ožiljak na mome srcu, u mojoj duši.
Po tebi ja ću ocjenjivati druge, ali one nikad neće biti kao ti.
Boli me kad te vidim s nekim ljudima, koji su tako obični i svakodnevni, koji nisu posebni kao ja i ti, koji nisu vezani zlatnim sidrom ljubavi i nježnosti.
Oduvijek ti želim prići i reći ti svoje osjećaje, olakšati srce, nastojati baciti svoje sidro ljubavi u tvoje more i usidriti te u mirnoj luci ljubavi.
Svaki put kad te vidim, nešto me prekine, ostanem bez riječi pa ti ne mogu niti prići, a kad ti meni priđeš, ja bježim...
Vajda ću jednom smoći snage reći ti da te volim.

TOMISLAV TURČINOV, 2.A

Nemir je u nama
Moji nemiri su kao dugački treptaji u prolaznosti vremena. I ja, poput Marinkovića koji kaže da udiše inspiracije iz mirisnog ozona duševnih oluja i nemira, osjećam nemir pred neko nerazumijevanje, neobjašnjivo stanje duše kao vjeru u razvijanje, unutarnji progres. Teško je to prenijeti na papir, sve je nejasno poput smješka i nezamislivo mi je tumačiti sebe i svijet oko mene bez osobne empirije i sa skromnim znanjem. Volio bih kad bih imao potpuno razumijevanje za stvari oko sebe i kroz taj fluid mogao bih vidjeti kraj svojih nemira. Jer svaki nemir doživljavam kao blagi očaj, očajčić, ali i kao nadu u preokret prema kratkom impulsu sreće. A da je biti pjesnik i čuditi se svijetu našao bih smisao u sitnim stvarima. I žao mi je kad se moje riječi svedu na filozofiranje i isprazne unutarnje razgovore i opet, nemirno čavrljanje. A možda, kada ne bih imao ego, ne bi bilo boli i mojih nemira, ali kada ih već imam, trebao bih raditi na sebi i svakom svom trenutku. Možda bi mi onda prošlost bila vedro i sretno sjećanje, a budućnost nada u nešto pozitivno. Ali, ja sam mlad, nenačitan, neiskusan, maloljetan i trebao bih stati i čekati, čekati kraj svojih nemira.

VALENTINO DRAŽIĆ-CELIĆ 4.C

Ljepota
Ljepota kao ljepota ništa ne znači, jer ljepota bez duše jer kao kaktus bez bodlji, više nije kaktus. Ponekad poželim da osjetim to, ma kako strašno bilo. Osjećati ljepotu nije lako. Živjeti u strahu da budeš lijep, briga je velika, mora nesnošljiva. U panici stojim pred zrcalom svojim i kažem sam sebi: Nema brige, ružan sam. Suosjećam sa ljudima lijepim, veliku odgovornost nose na leđima svojim, skoro im kralježnica puca. Ne znam što bih radio da sam lijep, vjerojatno bih otišao na plastičnu operaciju da budem barem malo ružan. Ali, ja imam sreće, ja nisam lijep, niti sam bio, niti želim biti. Ugodno je gledati lijepe ljude, ali sva sreća da im dušu ne vidimo jer nekima od njih plamte u crvenom sjaju, uništavajući ostali život ljudski. Nije ih briga za svekolik um, nemaju prijatelja, srca ih ne vole, a mene ne zanima što o meni misle, za sebe sam ružan i sve se zgliha.

JURICA BEROŠ, 2.C

Izgubljeni među zlatnicima

Kao dijete često sam odlazio na Kornate, ali tek sam na jednom naizgled dosadnom putovanju uvidio ljepotu tog nacionalnog parka. Otoci, dotad samo točke na širokom moru, postali su kamene ljepotice otvorene vjetrovima, nemilosrdnoj buri i upornom jugu.
Poput izgubljenih u svemiru, priznajemo, osjećali smo se dok smo krstarili Kornatima jednog ljetnog dana. osjećaj usamljenosti i izgubljenosti bio je najprisutniji dok je ribarski čamac od šest metara i sa dvanaest ''konja'' plovio vanjskom stranom Kornata koja je karakteristična po vertikalnim liticama i što se i do stotinu metara propinju iznad mora, a toliko i više su pod morem.
Desno su i po bonaci nepristupačne hridi uz koje se i po dvadeset metar propinju valovi za jakoga juga; lijevo beskonačna pučina; pod hrastovim madrima čamca stotinjak je metara do morskog dna s kojega su se ne tako davno dizali trofejni primjerci plemenite ribe; nad nama nebo bez oblačka kojim s vremena na vrijeme grakćući preleti galeb u potrazi za hranom. Na vidiku nema ni broda ni čovjeka.
Malobrojno društvo informira da je doba dana kad su se turisti individualci povukli u kornatski labirint radi spremanja doručka od (najvjerojatnije) bespravno ulovljene ribe i kad izletnički brodovi tek žure prema Kornatima. Dolaze iz svih mjesta na području od Šibenika do Zadra, a ulaze u Kornate kroz prolaz između Smokvice i Opata ili kroz Proversu, ovisno odakle kreću.
Nekad, vrlo davno - priča legenda - nepoznati je lopov žurno grabio pod teretom ukradenih vreća. U žurbi nije primjetio da mu je vreća nagdje zapela i da su iz nje počeli ispadati zlatnici. Kroz poderanu vreću ispadali su jedan po jedan i tako, priča legenda, nastade u pradavna vremena najbrojnija i najatraktivnija otočna skupina na Jadranu i Sredozemlju.
Zlatnici su se razasuli na dužini od trideset i pet i širini od trinaest kilometara. Njih stotinu četrdeset i sedam. Negdje se navodi i drukčiji broj, a to ovisi od tretmana granica Kornatskog arhipelaga.
Stari kornatski ribari jednostavno vele da otoka, otočića, hridi i grebena u Kornatima ima kao u godini dana. Bilo koliko ih je, mnogo ih je! Otok Kornat je najveći među njima, ali ne i najsjajniji kornatski ''zlatnik''. Barem nije takav sa turističkog gledišta. Njemu je priroda odredila drukčiju ulogu. Svojom dužinom od dvadesetak i nešto više kilometara, otok Kornat priječi ulaz u ''prave'' Kornate, na njemu su najveći pašnjaci, maslinici i vinogradi, na njemu su najveća naselja u kojima povremeno borave vlasnici najbrojnijeg i najatraktivnijeg otočja na Jadranu i mnogo dalje. Svaki dolazak na Kornate obogati me osjećajem veličanstvenoga mira koji mi pružaju more i nebo zagrljeni nad sivim kamenjem.

JOSIP PAPEŠA 4.C