Elektrotehnika / Elektronika

Elektrotehnika / Energetika

Strojarstvo

Graditeljstvo

Brodostrojarstvo

Život je izazov, suoči se snjim.

Život je izazov. U životu je sve prolazno, sve je poput rijeke, poput one sitne kapi koja putuje niz slapove, nestane u stijeni i nikada više ne pogleda sunce, ne osjeti sjaj mjeseca.
Život je kao pahuljica, hladni snijeg koji se topi, nestane kao da ga nikad nije ni bilo. Vlak života juri, juri brzo, a brzu prugu teško je uhvatiti. Dovoljno je zakasniti na jednu stanicu života pa da ostaneš sam, da te nitko ne razumije. Putovati kroz snove, ljubiti ono što ti je nedostupno i daleko, kao da je nešto nesretno, nešto zabranjeno, voljeti svijet, hodati svojim stazama, ponekad je jedino što ti preostaje u svijetu gdje se ničiji pogledi ne su- sreću, gdje lastavice ne lete u jatu, gdje cvijeće raste samo za sebe daleko od drugih cvjetova.
I život uvene zajedno s proljetnim cvijetom, padne u zaborav i nestane kao posljednji leptirov let. Vjerovati u sreću, osmijeh možda je najbolji put kojim pokušavaš otjerati misli o brzoj prolaznosti. Svi smo tu samo malo, samo smo slučajni prolaznici kroz vrijeme. Pokušavamo dotaknuti zvijezde, ubrati sve plodove koje nam pruža život, zaploviti morima ljubavi, ostvariti svoje snove. Je li to sve uzalud, ostavljamo li za sobom dobro ili zlo? Vrijedi li naš trud ili se uzalud natječemo s vremenom koje će ionako zaustaviti kazaljku kad samo odluči? Postići uspjeh, ostaviti svoju maštu, neopisiva je sreća za svakog čovjeka, ali ima li i to smisla? Pitamo se ponekad ima li uopće smisla živjeti, značimo li mi nešto u ovom svijetu. Malo je osmijeha na ulici, malo je zagrljaja s mnogim prijateljima, ljudi više ne razumiju svijet, samo jure…
Ipak, moramo znati da svaki čovjek svojim životom slaže kockice koje stvaraju svijet i moramo se truditi da budemo najsjajnija kocka iako smo prolazni. Duga na nebu je prolazna, a tako je lijepa i šarena, pa zašto i naš život ne bi protrčao kroz vrijeme, bogat pje- smom i smijehom. Zašto i mi ne bismo svijetu poklonili onoliko radosti koliko je dovoljno za naš put do zvijezda, koliko je dovoljno za našu osobnu sreću,iako smo svjesni da život brzo prolazi?

Biti čovjek jest umjetnost

Umjetnost življenja je kao neka neopipljiva sjena koja nam izmiče kroz prste i smije nam se u lice. U ovom nemogućem dobu, ljudi su izgubili osobnost kao što je Zemlja izgubila prapovijesna biće. Da li zbog sebe ili zbog drugih, ljudi postaju strojevi koji iz dana u dan obavljaju besmislene poslove bez imalo osjećaja? Biti čovjek jest umjetnost? Ne bih rekao, jer gdje je sva ta umjetnost u vođenju ratova, ubijanju i međusobnoj mržnji? Zar je umjetnost lagati, krasti i izrugivati se drugim ljudima bez imalo savjesti? Svi su onda pomalo umjetnici!” Želja mi je biti čovjek”, rekao je jednom netko, ”ali ne znam kako.”
Doista ne znamo biti ljudi, nemamo nikoga da nam pokaže, da nas vodi u granicama našeg puta. Da li smo krivo odgojeni zahvaljujući našim roditeljima, a oni zahvaljujući svojim ili nam je društvo pomoglo da postanemo ono što jesmo?
Nikad nećemo znati jer najviše od svega volimo lagati sebi samima. Želimo misliti da smo umjetnici samo zato jer jesmo, jer živimo. Zbog toga ostajemo u granicama koje smo sebi postavili i ne izlazimo iz njih.

Promijenio bih sebe

Promijenio bih sebe, svoj život, odnos prema školi i roditeljima. Želio bih smanjiti svoju lijenost i izležavanje pred televizijom. Čitav vikend mi se svodi na jutarnju kavu i ”ispaljivanje” s prijateljem koji uporno štrajka protiv bilo kakvog posla. Želim početi raditi nešto korisno, učiti, naći nekakav posao, ali što god počnem brzo odbacim. Zapuštam školu iako sam svjestan toga. Promijenio bih se kada bih se maknuo od pojedinih ljudi i iz propalog mjesta u kojem se sve svodi na ležanje pod šankovima. Svakodnevno si prisiljen gledati ljude koji nemaju volje za životom ili bilo čim drugim, pa i sam postaješ takav, a možda polako i gubiš zdrav razum, povlačiš se u sebe, izbjegavaš izlaske i truneš pred ekranom i pored pepeljare koju nisi očistio dva tjedna. Pokušavaš se trgnuti, ali uvijek padaš i padaš. Pomiriš se s roditeljima koji misle da se popravljaš, ali ti u biti postaješ sve gori.

Pero Pranjić, 3.A

Prezir

Možda sam onda izgubila osmijeh,
...možda i nisam...
Onaj pogled u njegove mutne i krvave oči progutao je
moju čežnju za životom,
ubio snagu za borbu s činjenicama
Prezirem ga!
Osjećam nelagodu, nekakvu zbunjenost, dijete sam koje
vapi za osmijehom.
Sada je i on dijete! Mrzim ga, mrzim
i dobijem snagu da sve kažem!
Svu patnju, sav moj prezir, sve, sve!
Jer neće me gaziti, neće, ne smije!
Ali, i taj anđeo skine masku,
u meni ništa osim straha,
tresem se.
Nisam ništa osim spužve
koja upija njegovu agresivnost,
moje tijelo trpi rane
njegovog prijašnjeg života,
njegove boli, bijesa u njemu.
Vratiti osmijeh ne mogu,
oprati bol ne mogu,
skinuti mržnju s mojih misli ne mogu.
To se više ne trudim.
Preslaba sam za ovaj križ.
Gušim se jer sama ne mogu,
moj duh slabi, nestaje,
avlja se onaj drugi. Onaj jači!
Onaj koji mrzi! Prezire, trpi bol!
Onaj kojeg je on stvorio!
Onaj koji je kao on.

Katarina Knežević, 4.E


Žuta dunja

Ostala je dunja žuta
na vrh stabla, pored puta,
prkositi vjetru, kiši
da se njiše i miriše.

Stablo je to vrlo čudno,
opire se uzaludno,
listovi mu suhi, žuti,
svud okolo razasuti.

Dunji društvo pravi ptica,
šarenpera pjevalica,
kljunom ljubi zreli plod,
vine se pod plavi svod.

Osvanuo krasan dan,
u krevetu topli san,
okom tražim dunju, pticu
- jesen osjetih na licu.

Predrag Ostojić, 3.D

***

Što se sve sada u meni krije
Pogoditi nikada mogao ne bi,
Jer srce je moje kao barka
Koju oluja i more goni,
Kao pustinja puna praha
S jednim kamenom sreće,
Kao jedna beskrajna svjetlost
Koju nitko nikada ugasiti neće.
I rijeke ljubavi
Slivaju se u mene,
A ja kao leptir pod svjetlom
Zaslijepljena tražim tebe.
Beskorisne sve moje su patnje,
Za njih nitko čuti ne želi,
I ovakve pjesme više u modi nisu,
To sad mi svatko veli.
A oduprijeti se ne mogu,
Iako mi san obara oči,
Bdjet ću, iako ne želim,
Ostat ću budna i ove noći.

Diana Malenica, 4. E