Tehnička Škola u Šibeniku

Šibenska narodna glazba

Orkestar "Šibenska narodna glazba" utemeljena je 1848. godine ulaskom Gradske glazbe u sastav Narodne garde grada Šibenika. Na čelu "Glazbe" nalazio se ugledni Šibenčanin Augustin Đodrov. Odora glazbe bila je modre boje, a kape crvene.
Gradska glazba je kao dio Narodne garde prvi put nastupila 23. ožujka 1848. na svečanosti u Šibeniku kojom je građanstvo izrazilo zadovoljstvo što je ukinut stari sustav i najavljen novi, utemeljen na starom sustavu. Od tada društvo glazbara nosi naziv "Narodna glazba" kao službeni naziv i naziv koji je upotrebljavao puk. Burni događaji iz te godine odredili su budućnost "Glazbe" kao hrvatskog društva, a ono će unatoč pritiscima, slijedećih četrdeset godina biti jedino hrvatsko društvo u cijelom šibenskom kraju i jedno od rijetkih takvih u Hrvatskoj.
Značajan nastup glazbari su imali 5. rujna 1851. Naime, toga dana Šibenik je pohodio hrvatski ban i guverner Dalmacije Josip Jelačić, a "Glazba" je svirala na dočeku u gradskoj luci kada je ban ratnim brodom nastavio put Splita. Ubrzo nakon tog događaja tamni su oblaci prekrili Šibenik i cijelo carstvo. U Šibeniku je tako u rujnu 1851. raspušteno Općinsko vijeće, a za prve ljude grada i kotara postavljeni su autonomaši. S povratkom parlamentarizma, početkom 1861. "Šibenska narodna glazba" sudjeluje na svim skupovima narodnjaka pa je znatan njezin doprinos pobjedi hrvatske misli u Šibeniku na izborima 1872. Godine 1875. "Glazba" svira caru i kralju Franji Josipu I u Šibeniku i Skradinu. Godine 1888., točnije 12. travnja, Talijan Vicenco Pellegrini na poljani vrijeđa "Narodnu glazbu" jer je tog dana trebala nastupiti obnovljena autonomaška glazba. Prisutni pučani pretukli su Pellegrinija. Iduće godine "Glazba" je prekinula rad jer je epidemija velikih boginja kosila Šibenčane. Rad "Glazbe" je obnovljen 1889. godine. Stalan nedostatak novca doveo je do potpunog gašenja "Narodne glazbe" krajem 1895. godine.
Godine 1900. ponovno je pokrenut rad "Narodne glazbe", a već nakon 11 godina šibenski glazbari sudjeluju na svesokolskom sletu u Zagrebu. Desetak glazbara napustilo je Društvo i osnovalo Sokolsku glazbu, tako da te 1913. godine o nastupima nije moglo biti ni riječi. Tijekom Prvog svjetskog rata "Glazba" nije prekidala rad, sve do početka 1919. godine kada je njezin rad zabranio talijanski okupator. Godine 1921. "Šibenska glazba" ponovno počinje s radom, a 1925. godine sudjeluje na proslavama kojima je obilježeno tisuću godina hrvatskog kraljevstva u Šibeniku, Biogradu, Benkovcu, Miljevcima, Oklaju, Skradinu i Kotoru.
Od 1937. godine u dnevnom tisku i na ulaznicama za glazbarske plesove upotrebljavan je naziv "Hrvatska šibenska glazba". Godine 1941. počela je druga talijanska okupacija Šibenika. Ta je okupacija ostavila teške posljedice na "Šibensku glazbu". Okupator je htio od članova "Šibenske i sokolske glazbe" formirati fašističku "Glazbu", ali kako nitko od šibenskih glazbara nije htio svirati u toj "Glazbi", fašisti su zaplijenili gotovo sva glazbala i arhiv i odnijeli ih u Italiju. Već u studenome 1944. glazbari se ponovno okupljaju u Šibeniku i pokreću rad "Društva." Pronalaze se skrivena glazbala, popravljaju stara i oštećena, a dio glazbala darovali su i građani, samo da bi "Društvo" počelo s radom. Glazba je imala 26 članova, a zanimljivo je da su u tom poratnom razdoblju u njoj svirala tri talijanska i jedan njemački ratni zarobljenik. Do 1952. godine "Glazba" je djelovala pri gradskom Narodnom odboru. Na skupštini održanoj u travnju 1952. "Glazba" se osamostaljuje pod imenom "Šibenska narodna glazba". Iduće godine "Društvo" je proslavilo 105. obljetnicu utemeljenja pa su za tu prigodu sašivene nove odore.
Godina 1977. jedna je od najvažnijih godina u povijesti "Društva". Naime, te je godine "Društvo" napokon dobilo vlastiti krov nad glavom - Glazbarski dom. Glazba je otišla na prvu inozemnu turneju, a u orkestru su se prvi put pojavili i ženski članovi. Godine 1990., 16. listopada "Glazba" svira na proslavi postavljanja spomenika banu Josipu Jelačiću, a sutradan na prvoj međunarodnoj nogometnoj utakmici hrvatskih nogometaša koju su igrali Hrvatska i SAD. U kolovozu 1991. svi članovi Glazbe obukli su policijske odore i kao prva ratna glazba u Hrvatskoj nastupali tijekom cijelog Domovinskog rata za potrebe MUP-a i HV-a. Od 23.6.1995. Šibenska narodna glazba je na svojoj najdužoj turneji od Norveške do Francuske. Početkom 1996. u "Društvu" je uteme-ljena i sekcija mažoretkinja.
Orkestar je svirao velikanima novije hrvatske povijesti: banu Josipu Jelačiću (1851.), dr. Anti Trumbiću (1903. i 1912.), Stjepanu Radiću (1925.), caru i kralju Franji Josipu (1875. i 1891.), britanskoj kraljici Aleksandri (1911.), kralju Aleksandru (1925.), britanskom kralju i caru Indije Edvardu VII-om (1936.), jugoslavenskom presjedniku Josipu Brozu Titu (1900. i 1953.), nizozemskoj kraljici Beatrix (1990.) i hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (1990., 1994., 1995. i 1997. godine).
"Šibenska narodna glazba" nastupila je na petnaest festivala i smotri glazbe i foklora u deset europskih država. Sudjelovala je na sedam republičkih smotri i festivala puhačkih orkestara Hrvatske, snimanju igranih filmova (Vlak bez voznog reda, Prometej s otoka Viševice, Karneval, Kako je počeo rat na mom otoku), dvije TV serije, u dvije kazališne predstave i dvadesetak TV emisija. Svirala je i na velikim sportskim manifestacijama. "Društvo" koje je u ovom dijelu Hrvatske bilo lučonoša kulture i hrvatske misli među pukom, a svojim djelovanjem utjecalo na glazbeni ukus Šibenčana i danas, nakon 150. godina rada opravdalo je staru gradsku izreku koja glasi:

"Glazba je dika Šibenika."

Mario Unić, 3.D