Među brojnim suvenirima koje turisti mogu kupiti u našem
gradu posebno mjesto zauzimaju preparirani primjerci specifičnog biljnog i životinjskog
svijeta iz goleme riznice Jadranskog mora. Osobito mjesto zauzima spužva koju
vade spužvari s otoka Krapnja u neposrednoj blizini Šibenika. Stoga smo
odgovore na pitanja o spužvarstvu, primjeni spužve i nadzoru vađenja potražili
upravo na tom otoku šibenskog akvatorija.
Spužve su vrlo jednostavne mnogostanične, sjedilačke životinje.
U svijetu je poznato oko 5000 vrsta spužava, a u Jadranu je zabilježeno oko
300 vrsta. Površina spužve ima mnogo otvora kroz koje ulazi voda, a izlazi
kroz veće otvore na vrhu. Stijenke tijela izrađene su od rahlo spojenih
stanica. Ispod njih leži sloj koji sadrži želatinozni matriks, skelet i
putujuće amebocite.
Komercijalne spužve pripadaju rodu Spongiae (5 vrsta) i
Hippospongiae (1 vrsta). Najvažnija je Spongiae officinalis (obična spužva, 5
podvrsta). Oble je građe s mekanim i elastičnim otvorima na površini. Skelet
joj tvori mreža od spongina čija primarna vlakna sadrže strane čestice. Boja
joj je na površini tamna, unutrašnjost svjetlija, a veličine je 25x20 cm.
Razmnožava se spolno i nespolno tijekom cijele godine, a hrani se planktonima.
Stanište joj je tvrdo i rjeđe pomično dno na dubini od 0,5 do 75 m, ali se
najčešće nalazi na 5 do 40 m dubine. Glavna nalazišta su u Istri i Dalmaciji
(Brač, Hvar, Korčula, Silba, Olib). U Jadranu obitavaju dvije varijante ove
spužve: S.o.adriatica (mekana, fine građe, dobro upija vodu) i, nešto lošija,
S.o.agaricina (slonovo uho). Po kvaliteti je najslabija divlja ili konjska spužva
(Hippospongiae comunis).
Prvi zapisani podaci o sabiranju spužava s otoka Zlarina
nalaze se u Sudskom arhivu u Šibeniku, a potječu iz 1522. godine. Poslije
središte spužvarstva postaje Krapanj, a posebno se razvija krajem prošlog
stoljeća kada Krapljani odlaze na vađenje s 40 do 80 brodova na obale
Dalmacije i Istre. Već tada poznati spongiolog Oscar Schmidt
takvu intenzivnost vađenja smatra katastrofalnom za obalna naselja spužava.
Stoga je1884. izdan prvi akt kojim je spužvarstvo uvršteno u ribolovnu
djelatnost. Provedena je prva podjela Jadranske obale u zone iskorištavanja,
određen lovostaj i minimalna veličina od 10 cm.
Prva spužvarska zadruga na Krapnju osnovana je 1911.g. Od
tada je više puta obustavljala i obnavljala poslovanje. Iako ni danas zadruga
ne posluje, stanovnici Krapnja ostali su i dalje glavni spužvari u vodama
Jadrana. Lov ostima, ronjenje i tešku ronilačku opremu zamijenili su
sigurnijim i komfornijim ronilačkim odijelima i aparatima.
Čim se spužva izvadi, odlaže se na suha i sunčana mjesta
gdje ostaje 24 sata. Potom se opet uranja u more i namače tri dana. Nakon toga,
skida joj se crna kožica, a da bi se iz šupljina uklonili nametnici, školjkice
i pijesak, gazi se nogama i polijeva morem. Zatim se spužve suše i spremaju. U
drugoj fazi kemijski se izbijeljuju pomoću sumporne kiseline, oksalne kiseline,
otopine permanganata i kuhinjske soli, a nakon toga se ispiru u slatkoj vodi,
osuše i spreme.
Interes za prirodnom spužvom znatno je opao nakon otkrića
umjetnih materijala, ali unatoč tomu, sve količine koje se kod nas izlove
redovito se prodaju strancima, a dio i na našem tržištu. Prosječno se godišnje
izvadi 4000 kg spužve (u 1kg ima 30 do 40 spužvi).
Spužvarstvo je, stoga, značajno i kao dio naše kulturno
– povijesne baštine i kao ekonomski čimbenik ostanka i opstanka na našim
otocima.
